Australska međuvremena: Crveno

Najbliže što sam došla do onamo bilo je prije nekoliko godina kada je o moj prozor sletio crvendać.
Napisala sam: Jutros je sletio crvendać.
Imala sam osjećaj da me priziva.

Prizemljili smo se oblom bezpilotnom letjelicom. Spuštali smo se po mjesečevoj liniji koja vodi u dolinu kamene formacije. Putovali smo 360 orbitnih minuta što iznosi 4 zemaljska dana. Sletjeli smo u ranu zemaljsku zoru ljubičastog nebeskog svoda. Bukteća žuta sunčeva svjetlost probijala se ispod ljubičaste kape primičući se prema nama, zaokruživši pustinjske hrastove nestala je kao naša letjelica, pretočila se u plavo rasplamsano plavetnilo ranojutarnjeg svoda.

To smo mi.
Pojavljujemo se u atmosferi kao blješteće bijela kapsula.

Snimak prvi

Snimak drugi

Snimak treći, konačno nadvisujemo klanac

Svima su nam srca kucala ubrzano, koliko zbog nagle promjene tlaka ulaskom u Zemljinu atmosferu, toliko zbog susretanja s tim velikim bićem prema kojemu smo letjeli.
Ultrasoničnim ultracrvenim zrakama uočili smo ga najprije u našoj vanzemaljskoj noći s novo ugrađenim zemaljskim očima.

Bili smo u kozmičkoj tami, noći toliko gustoj u kojoj svemir više ne nalikuje na sebe, a ne nalikuje ni na drugoga. Jer između drugoga i sebe strma je i gorovita mjesečeva linija po kojoj valja znati balansirati, kalibrirati uređaje svog strmovitog spusta. Voljeti treba znati u klancu crvenog razgovijetnog kamenog bića, letjeti posred tanke linije nebeskog svoda i crvenog stjenovitog puta. Put će te često odbaciti onamo otkuda si stigao, iz guste komično kozmičke tame gdje ne nalikuješ ni na sebe niti na drugoga.

Prikaz drugi: Spuštanje niz gorovitu mjesečevu liniju.
*kalibriraš uređaj
*trebaš prijeći naizgled sitan greben, oprezno, ovdje si

*koordinate provjerene, preskok

*Pogreška! Crveno biće odbacilo te nazad na nebo u beztežinsko stanje u kojem kapsula mora rekalibrirati svoj položaj. U trenutku izbačaja većina kozmonauta pođe izvan sebe, a samo što se događa jest da se nanovo odlazi van Zemljine orbite, daleko od pustinje u vakuumskom galaktičnom prostranstvu van Zemlje. Treba pilagoditi narav vanzemaljsku, usputnom čuđenju običnog jutarnjeg preskoka.

Jutarnji preskok.

U kamenom crvenom biću stijena je kao more, uzdignuta iznad crvene pučine. Ovdje leže školjke i sjećanje na školjke.

Ovo jest bilo more.

A crvenom je stjenovitom biću svejedno je li nešto jest ili je bilo, njemu su vremena izjednačena u dubini pustinjskog mora, isto je biti sad ili biti prije, na tlu pijeskom zakopanog mora vrijeme teče u prostor, stvarajući deltu kojom ćemo mi provesti ovu letjelicu.

Estuarij putovanja.

U Estuariju živjela su bića za neke magična, za nas, na našem putu, samo sporadična.
Ta su bića malena stupanjem o morsko pustinjsko tlo stvarala sitna rumena zrnca. Prekrila su većinu tijela crvenog kamenitog bića i ostavila mu samo ramena i uvučenu mu glavu da vire iz milijardi zrnaca, pomno poslaganih jedne o druge, usitnjenih neprestanim stupanjem sitnih koračića malenih bića s dna pustinjskog oceana.

Dno pustinjskog oceana.

Izdizanje vala.

Prelamanje vala.

Nastanak pješčane kape.

Preletjeli smo iznad vala, odgurnuli se od stijene, u stijeni ostavili rupu odskakivanjem. Tkivo te stijene mekano je poput pudinga napravljenog od kakaovca.
Nama se, u našoj kozmično-komičnoj svijesti, u kozmično-komičnom protjecanju vremena, činilo da je od našeg preskoka prošlo svega nekoliko minuta.
Prošle su miljarde godina.
Nismo ni stigli zapaziti sve bilje koje se razvilo u među-vremenu.

Bilje među-vremena.

Izašla sam na za mene novonastalo pješčano tlo. Crveno!
Postala kozmonautički kauboj.
Barem su tako vikali za mnom: Hey, you, space cowboy!
Snimali su me. Kako neugodno, potrčala sam, pobjegla sam im, ganjale su me njihove sjene.

Do svog slijetanja slušala sam o ljudskoj vrsti, o njihovoj nedavnoj tehnološkoj uznapredovalosti i njihovoj esencijalnoj nazadnosti. Kako im esencija bića ne prati razvoj aparature kojom mjere svijet. Ti ljudi, taj čovjek, taj ljud kamo god da prođe mjeri svoje bivanje. Svijet stvara mjerometrom, ne gradi svjetonazor, već posjeduje svjetomjer. Taj čovjek, taj ljud, ponajviše posjeduje.

Kad ga se upita što radi, ljud odgovara posvojnošću.
Ljud smatra da posjeduje veliko crveno kamenito biće!

Otkako smo sletjeli na Zemlju, savladali smo mnoge fenomene, uz rizik ponovnih odbačaja u galaktičko prostranstvo. Mi, kapsularno galaktičko izaslanstvo, sabrali smo sve podatke ljudskih pripadnosti, unijeli ih u prostorne koordinate. Sve osim posjedovanja. Taj nam je fenomen uvelike stran, toliko nepojmljiv da igle naših kompasa divljaju usred datih koordinata. Naš sustav kapsularne ravnoteže tada izlistava koordinate Mjeseca i izjednačava nas s tom eliptičnom neznalicom.

Ali naše je ruho pustinjsko, velebno, neizračunato; naša srca su crveno pješčana, glasna i jekovita. Naš fijuk je onaj crnog orla u pješčanom rumenilu, koji hvata malog skočimiša sakrivenog u duplji kamene tvorevine.

Naše je gledanje u svijet termitnjačko, katedralno, isprepleteno, svepovezano, longitudinalno, magnetsko, oponašajuće prekriveno hodom slatkih insekata unutar erodirajućeg tla. Ne pitajte nas tko jesmo ni otkuda stižemo mi smo ptice pjevice nepripadnosti, mi smo lovci na sladostrasje, mi smo nigdje, mi smo svemirski kradljivci ljudske uznemoglosti, mi se pojavljujemo u užeglom danu punom muha, mi smo jato, mi smo čopor, mi smo prodor u bliskost Zemljinog ljubavnika,  zemljane ljubavnice, mi smo smrt glupe misli, taoci pustinjskih vještaka, totemske ljepote unutar samog središta ništavila; mi pjevamo, skladamo tvoj suton dok ti izmičeš s praskozorjem, nov, nov, trenutan, neuhvatljiv, glasno životan, oprostiv, duboko u sebi oprostiv za sve što nisi ti, i nismo mi, i nije život, ulegnut u pamučno gnijezdo tvog kamenitog doma!

Ti, koji si tu sve, utisnut u lice stijene, ugledan izdaleka, iz bolnog daleka, oplakan naricaljkom pustinjske žene koja je bosa i nikad žedna, koja sanja, a nikad ne sniva, koja vidi i tebe i mene, i vidi sav naš zbor izmiještenih glasova, vidi zbir zemaljske boli, esencijalne, geološke, unutarnje, geomorfološke, nošene, izdužene, nanošene, transgeneracijski prenesene slojeve pijeska nestalih ljudi; ljudi izvornih mjesta, ljudi izvornih jezika, ljudi izvornih shvaćanja i izvornih kretanja ispisanih linijom stjenovitog rukopisa u mom kapsularnom čovječjem nazoru, u jednom trenu, samo tom jednom, dok ja jesam ta koja jesam, ta koja tu sam sve.

Hey, you space cowboy, I'm talking to you.

Hey, you space cowboy, I'm talking to you.

Meni govoriš?
Tebi govorim. Moraš hodati ovako.
Kako?
Ovako.
Ovako?
Nebaš tako.
Ovako?
Više tako.
Tako?
Tako.                                                       San po povratku, 17.2.2020.

San po povratku, 17.2.2020.
Hodam u skupini malih bezvremenih djevojčica, u Australiji smo, u crvenoj pustinji, nebo je izrazito svijetlo. Djevočicama ne vidim lica, vidim im bijele koprenaste halje i čujem jasne, zvonke, zaigrane glasove. Glasovi su prepuni radosti. Koračamo gotovo lebdećim koracima. Bezvremene djevojčice, a tako ih nazivam jer ne pripadaju nijednom vremenu ili kulturalnoj datosti, me vode do Ulurua i pri tom me uče kako se trebam kretati kroz prostor da bi mi taj put uvijek bio prohodan. Pokazuju mi kako da držim ruke, kako da podižem noge, kako da polegnem stopala o tlo. Tek poslije sna shvaćam da me djevojčice uče hodati u promijenjenim uvjetima atmosferskog tlaka, u nekim drugim fizikalnim zakonitostima od onih u kojima se znam kretati.
Osim pokazanih pokreta koji su toliko lagani da su skoro šaljivi, cijelo je naše kretanje kroz pustinju i put prema Uluruu popraćen dječjim, zračnim, skoro prozirnim osjećajem sreće u nama, između nas, u zraku, u prostoru, u pijesku i podno fantastično lijepe kamenite obgrljujuće crvene pojavnosti Ulurua.

Ostavljam svoje svemirski istrošene sandale, neophodni klošarski dio hodačke opreme.
Da su pripadne crvenilu, jesu.
Da su dostojne sveobuhvatne topline ljubavi crvenog pješčanog tla.